Nakon provale i pustošenja Tatara 1242. godine, grad se podiže od nule, a središte naseljavanja postaje brdo Gradec. Prije 1242. godine, cijeli prostor tadašnjeg Gradeca bio je rezerviran isključivo za kraljevsku i županijsku upravu, zbog čega izgradnja građanskog naselja nije bila moguća, barem prije navedene godine, no sve se mijenja nakon proglašenja Gradeca slobodnim i kraljevskim gradom poveljom Zlatna bula.

Od svjetovnih zgrada u gradu koji je nastajao, uglavnom se grade obične građanske kuće, većinom drvene prizemnice, a palača (veće zidane kuće) je jako malo. Bilo je i kuća zidanih od cigle i kamena, ali i takvih kojima je donji dio bio zidan, gornji je bio drven. Kuće su se uglavnom pokrivale slamom, daščicama, šindrom ili crijepom.

Gornji grad danas

Kuće su svojom širom stranom, s drvenim prizemnim hodnikom, poput trijema, gledale u dvorište, a užom stranom na ulicu. Bilo je različitih veličina kuća, jer su i zemljišta na kojima su građene bila različita. Zemljišta su se zvala dvor ili kurija, a kuća je mogla biti sagrađena na cijelom opsegu dvora (tri četvrtine, polovini, četvrtini, osmini, i drugim dijelovima i kombinacijama te mjere).

Gornji grad danas

Danas se teško može utvrditi kolika je bila stvarna veličina jednog dvora, tek okvirno možemo pretpostaviti da je dvor imao oko 600 četvornih metara (27 metara duljine i 22 širine). Na tom je prostoru stajala i kuća, kao i gospodarske zgrade s dvorištem.

Najveći broj kuća bio je u veličini jedne četvrtine, ili pak jedne osmine te površine, a prema tadašnjim mjerama, najveći kućni prostor iznosio je 120 lakata u duljinu te 96 lakata u širinu, a najmanji prostor 15 lakata u duljinu, te 12 u širinu.

Gornji grad danas

U kuće se ulazilo uglavnom iz dvorišta kroz natkriveni hodnik (trijem), dok je u prednjem dijelu bila velika zajednička soba, a kraj nje je bila manja spavaonica. U svakoj je kući bila i nadsvođena kuhinja s kaminom, a ispod kuće je bio podrum (u podrum se ulazilo iz dvorišta). Podrumi su bili zidani, ili bi bili samo iskopani te obloženi daskama i gredama.

Po dvorištu su se nalazile staje, gospodarske zgrade, svinjci, bunari, nužnik, a često i krušne peći. Također, u dvorištu su se prokopavali kanali za otjecajne vode, a za kištnicu, što se slijevala s krovova, morali su između kuća ostavljati velike slobodne prostore kako bi voda mogla otjecati na ulicu.

Kuće su uglavnom bile građene od drveta (hrastovina ili jelovina) kojeg su građani kupovali i dobavljali iz šuma zagrebačkog Kaptola, ili pak dopremali iz Kranjske (putem rijeke Save).

Veličine kuće je popisivala općina, a prema veličini kućnog prostora (tj. kurije), gradska je općina građanima u periodu od 14. do 16. stoljeća izračunavala visinu poreza. Za čitavu kuriju porez je godišnje iznosio 300 denara, za polovicu 150, za četvrtinu 75 a za osminu 38 denara. Ako građani nisu mogli namiriti te visoke iznose, općina bi im oduzela posjede koje bi kasnije prodavala ili darovala. Novcem od prodaje i nameta općina je namirivala svoje potrebe i godišnje obveze prema kralju (godišnji kraljevski cenzus).

Gornji grad danas

Pravi zagrebački građani su se nazivali plemenitašima, i to zbog privilegija koje im je podijelio kralj Bela, a koje su bile izjednačene s plemićkim povlasticama. Plemićke kuće su se nazivale dvorima. Nazivom kuća, domus, određivale su se redovito u ta vremena kuće onih koji su bili samo stanovnici grada i nisu imali građansko pravo – ti se nisu smatrali plemenitima, pa su im domovi imali skromniji naziv. 

Osim jednostavnih i skromnih građanskih kuća, ili pak dvorova, znatno rjeđe se grade i reprezentativnije zidane kuće koje nose naziv palače. Palače se spominju već u 13. stoljeću, pa i ban Stjepan posjeduje u to vrijeme palaču u gradu. U istom se periodu spominje i palača bana Mikca, tj. njegovih sinova, koja se nalazila u južnom dijelu Gradeca. Kasnije, u 14. stoljeću, točnije 1335. godine, po osobitoj želji kralja Karla Roberta, podiže se i kraljevski dvor.