Izdavanjem Zlatne bule 1242. godine, kralj Bela IV je otvorio novo poglavlje za Gradec. S brojnim povlasticama koje je sa sobom donosila Zlatna bula, Gradec je funkcionirao kao autonomni slobodni grad, zbog čega je mogao stvarati svoje zakone, propise, te statute. U nekoliko navrata Gradec je, kao autonomna cjelina, stvarao propise kojima su se regulirale razne grane uprave, ali i života grada i građana. 

Osim navedenih obveza građana Gradeca, sa Zlatnom bulom su došla i mnoga davanja prema kralju. Kralj je poprilično opteretio novi grad, a u znak priznanja njegova vrhovnog kraljevskog gospodstva, grad je morao plaćati i Martinšćinu – svake godine o Martinju, 12. studenog.

Gradec je tek nakon nekoliko godina uspio smanjiti poreznu stopu na dvjesto pensa godišnje, što je i dalje bilo poprilično za grad takve veličine. Taj je teret privremeno ukinula kraljica Marija, inače žena Bele IV, no ubrzo (pet godina kasnije) kralj određuje novi, isto tako visok porez. Taj je porez dolazio na naplatu isto jednom godišnje – na početku godine o Novom ljetu, a zamijenio je slanje deset vojnika u kraljevsku vojsku. To je bio redoviti kraljevski porez koji se plaćao do kraja 16. stoljeća.

Osim kraljevskog poreza, općina je također morala u državnu blagajnu davati zemljarinu ili kunovinu, ali i tu nisu stala davanja. Općina je morala namiriti i crkvu, biskupa, kaptol, ali plaćati i brojne izvanredne državne potrebe – poput rata.

Gradec se trudio što više opirati kraljevskim, državnim i crkvenim obvezama, te je često molio kralja i biskupa za oprost ili pak smanjenje tih davanja. U jednom se trenutku Gradec čak usudio uskratiti biskupu davanja, te je ovaj pozvao pomoć kralja. Kako je kralj uvijek stajao na stranu jačeg, kralj je 1327. godine zaprijetio svim građanima i podanicima da će biti kažnjeni za veleizdaju ne izvrše li svoje obveze prema crkvi.

Također, dio financijskih izdataka Gradeca išao je i prema održavanju već spomenutih zidina, zatim za ceste i mostove.

Posebno su veliki porezi bili za vrijeme kralja Matijaša (1458.-1490.) koji je često od Sabora tražio odobrenja za nove daće. Država je u to vrijeme trebala više novca no inače, i to za uzdržavanje vojske i vođenje ratova, posebno protiv Turaka. Kako bi osigurano novčane prihode, kralj Matijaš je pokušao provesti novčanu reformu – no bezuspješno.

Novac je bio potreban i za uzdržavanje kraljevskog dvora na Gradecu, kao i podupiranje znanosti i umjetnosti.

Zbog sve većih nameta, ali i sve češćih situacija u kojima građani nisu mogli plaćati toliko visoke namete, poreznici su ih često ubirali nasilnim načinom.