Srednjovjekovni Gradec je, nakon izdavanja Zlatne bule kralja Bele IV, 1242. godine, započeo potpuno novu eru u svojoj povijesti. Naime, nakon tatarskog pustošenja ovih područja, ta Zlatna bula je bio prilika za ispisivanje nove povijesti i potpuno novi početak.

Kroz godine ponovnog podizanja, ustrojstva vlasti, i svega onog što je Zlatna bula donijela gradu, u obliku povlastica ali i davanja prema kralju, Gradec je s vremenom ostvario značajan broj imanja u oko grada, ali i u okolici Zagreba. Česte je borbe oko posjeda Gradec vodio sa susjednim Kaptolom, ali i biskupom, kao i s medvedgradskim i susedgradskim feudalcima, a kada su bila u pitanju Hrašće i Petrovina (područje Turopolja), bitke su vodili s turopoljskim vlastelinima.

Sporovi oko brojnih zemljišta počeli su krajem 13. stoljeća, ali se posebno ističu oni sukobi u drugoj polovici 14. i u 15 stoljeću. 

U 13. stoljeću, Matej od plemena Aka, dolazi u sukob s Gradecom zbog posjeda Svibje. Taj je posjed Bela IV darovao općini Gradec 1258. godine, a bio je poseban zbog šuma od kojih je Gradec dobivao drvo za ogrjev i građu kuća. 1296. godine, Matej, čije je pleme posjedovalo prostrama zemljišta oko Zagreba, počinje svojatati posjed Svibje. No, od svega odustaje nakon što se uvjerio da je to zemljište nekada bilo krunsko dobro te da ga je sam kralj darovao Gradečkoj općini.

U periodu od 1343. i 1346. godine pokušava ga prisvojiti i Kaptol, no odustao je iz istog razloga kao i Matej iz plemena Aka. No, u istom se periodu Kaptol uhvatio zemljišta Kobiljak koje je Gradec dobio od kralja Ladislava IV kao dar za pomoć u ratu s Otokarom Češkim. Kaptol nije uspio u svom naumu, ali nije odustao od svog nauma da se domogne svih Gradečkih posjeda istočno od Zagreba.

Do većih sukoba između Gradeca i Kaptola dolazi u 14. stoljeću, i to zbog sela Kraljevca koje se nalazilo u šestinskom području – podno Zagrebačke gore – danas Medvednice. Kaptolov argument je bio da to selo pripada crkvi jer je u drugoj polovici 13. stoljeća bilo njezino vlasništvo, točnije – vlasništvu biskupa. Međutim, u toj istoj parnici gdje se vodio spor i oko Kobiljaka i Svibja, Kaptol gubi i Kraljevec. To je početak sukoba između Kaptola i Gradeca koji se najčešće spominju u zagrebačkoj povijesti.

Krvavi most, mjesto brojnih sukoba Kaptola i Gradeca

Gubitkom Kraljevca na parnici, počinje dugogodišnja mržnja između ova dva susjedna grada. Kaptol je počeo s terorom nad Kraljevcem i njegovim stanovnicima – stanovnici su prognani, a selo okupirano. 

Za vrijeme dugogodišnjih borbi između Kaptola i Gradeca, teško su stradavala neka Gradečka sela koja su bila udaljenija od granica općine, poput Gračana i Dedića. Godine 1396., naoružani stanovnici Kaptola su temeljito opljačkali i opustošili oba ta sela.

Nije bilo samo Kaptol taj koji je htio prisvojiti Gradečku zemlju. Zbog blizine posjeda s medvedgradskom zemljom, na udaru su bili Dedići. Ban Matko, kao kaštelan u Medvedgradu, jednostavno je Dediće sjedinio s njegovim dobrima pod opravdanjem da je to područje prije pripadalo Medvedgradu. Nakon tog pokušaja “otmice”, općina Gradec je optužila bana za otmicu zemlje, i dokazala vlasništvo nad Dedićima, nakon čega ih ban Matko vraća Gradecu.

Gradec nije imao mira niti s posjedima preko Save. Posjedi Hrašće i Petrovina, koji su bili u posjedu Gradeca, nekada su pripadali krunskom želinskom posjedu, zbog čega je Gradec također imao problema. Tako da Gradec dolazi u sukob s njemačkim upraviteljima u Želinu, a kasnije i sa svim turopoljskim vlastelinima, te i gospodarima Susedgrada. Svi su oni ulazili na posjede, otimali zemlju, pomicali granicu, hvatali ljude, te ih mučili i ubijali.

Gradska općina se pokušala žaliti na sud, ali optuženi vlastelini se ne odazivaju ili pak, u slučaju donešene presude, ne prihvaćaju odluku suda, te se zbog njih ročišta konstantno odgađaju ili pak ne donose nikakve rezultate.

Rastu napetosti i sukobi s susedgradskim vlastelinima koji su počeli još 1399. godine, kada su tadašnji gospodari Susedgrada, plemići Toti, ne samo da su provalili i opljačkali prihode u Hrašću, Petrovini i Šiljakovini, već su te posjede prisvojili i od kralja tražili da im darovnicom potvrdi vlasništvo, što se na kraju i dogodilo. Kralj Žigmund je 1401. godine darovao sva tri sela čime je potaknuo dugu borbu i parnicu za ta sela koja je trajala sve do kraja 15. stoljeća.