U izgradnji Gradeca, nakon izdavanja Zlatne bule 1242. godine, važnu ulogu ima i izgradnja obrambenih zidova koji su “grlili” cijeli grad, a koji su se gradili paralelno s cijelim gradom. Obrambeni zidovi su građeni uz velike žrtve i materijalne troškove njegovih stanovnika. Gradnja je započela 1242. godine, a trajala je pune 24 godine – sve do 1266. godine kada je cijeli zagrebački Gornji grad bio okružen jakim zidovima, tornjevima i kulama.

Sada već utvrđeni Gradec, u srednjem je vijeku imao šest vrata – troja veća i troja manja. No, kada je obrambeni zid bio izgrađen, imao je samo jedna, i to veća, na istočnoj strani grada – na mjestu Kamenitih vrata.

U 16. stoljeću, za vrijeme Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata, obrambeni sustav Gradeca je prolazio kroz određene promjene. Možda i najviše sređivanja prošla su Mesnička vrata. Naime, nova Mesnička vrata su građena na spoju Mesničke i Streljačke ulice, jer stara trošna vrata na vrhu Mesničke više nisu bila sigurna, pa su tako gradski oci odlučili sagraditi nova i sigurnija na prikladnijem mjestu.

Prva ideja je bila da se pokušaju popraviti postojeća vrata na sjevernoj strani današnje Mesničke ulice, no 1557. godine, u jeku turske opasnosti, stara vrata se ipak napuštaju pa se nova počinju graditi nešto južnije, kod današnje Streljačke ulice. Izgradnja novih vrata je trajala dvije godine, a izgradnjom su upravljali zidari iz Brežica i Samobora. Uz vrata se nalazio novi toranj i novi dijelovi gradskog bedema, a u sklopu radova kopao se i novi most.

Samo održavanje gradskih utvrda bio je veliki teret za grad, pogotovo u starije vrijeme kada je novac za održavanje dolazio isključivo iz vlastitih sredstava. U drugoj polovici 15. stoljeća veliki dio zida našao se u dosta teškom stanju zbog čega je prijetilo čak i rušenje. Građani su tada molili kralja Matijaša koji je naložio plemićima i posjednicima zagrebačke županije da pošalju svoje ljude kako bi popravili gradsku tvrđavu. Zapravo, Gradec je bio u toliko teškoj financijskoj situaciji da je dio gradskih kula prodavao i iznajmljivao pod određenim uvjetima.

Nešto kasnije, 1501. godine, kralj Vladislav je na intervenciju Ivaniša Korvina odobrio gradečkoj općini da se kroz tri godine godišnje isplaćuje iz kraljevske tridesetnice pomoć od 32 forinte za popravak i održavanje zidina.

Kraljevi su ponekad odobravali Gradecu manje iznose za obnovu utvrda, a kralj Vladislav je 1511. godine za štetu od potresa dao sav novac što će ga na slavonskim tridesetnicama u buduće tri godine uplatiti neka tri trgovca za robu koju će uvoziti i izvoziti.

Sredinom 16. stoljeća, točnije 1552. godine, kada je Zagrebu prijetila velika turska opasnost, Zagreb je dobio veliku izvanrednu pomoć tako što je kralj Maksimilijan naložio slavonskoj tridesetnici da mora Zagrebu za gradnju njegovih utvrda isplatiti 2.000 forinti.

Krajem 16. stoljeća redovita pomoć iz tridesetničkih prihoda, a u svrhu uzdržavanja utvrda, prestaje biti redovita, pa se tako 1591. godine gradska općina žali kralju Rudolfu da joj tridesetničari otimaju prihod namijenjen obnovi obrambenih zidova.

Tek četiri godine kasnije, 1595. godine, nadvojvoda Matija je dopustio Zagrepčanima da mogu zadržati 40 ugarskih forinti za svaku godinu, dok ostatak od 650 forinti i 80 denara moraju platiti odmah.

Obrambene zidine Gradeca su bile slabo održavane, pa su tako naočigled propadale. To je bila posljedica teških ratnih vremena i osiromašivanja države i grada. Općina, iscrpljena stogodišnjim pripremama i trošenjem za obranu od turskih napada, nije imala sredstva da sama financira održavanje zidina. Pomoć je pristizala od države, ali je i ona sama bila iscrpljena u tom “ratnom” stoljeću, pa je morala i tu malu pomoć uskratiti. Zbog lošeg održavanja, jedan se dio zidina krajem 16. stoljeća čak i urušio.

Na sreću Zagreba, Turci nikada nisu krenuli na grad..