Srednjovjekovni Gradec je, nakon izdavanja Zlatne bule kralja Bele IV, 1242. godine, započeo potpuno novu eru u svojoj povijesti. Naime, nakon tatarskog pustošenja ovih područja, ta Zlatna bula je bila prilika za ispisivanje nove povijesti i potpuno novi početak.

Kroz godine ponovnog podizanja, ustrojstva vlasti, i svega onog što je Zlatna bula donijela gradu, u obliku povlastica ali i davanja prema kralju, Gradec je s vremenom ostvario značajan broj imanja u oko grada, ali i u okolici Zagreba.

Osim teritorija koji se nalazio na užem zagrebačkom području, oko tadašnjeg Gradeca, općina je zemljišta imala i nešto šire od tih granica koje su određene Zlatnom bulom, a od kojih se neka spominju još u 13. stoljeću.

No, općina Gradec je imala mnoge probleme s tim udaljenim posjedima. S jedne strane, općina je na temelju njih ostvarivala prihode i imala brojne koristi, no postojale su stalne opasnosti od raznih neprilika i borbi za njihovo vlasništvo.

Česte je borbe vodila sa susjednim Kaptolom, ali i biskupom, kao i s medvedgradskim i susedgradskim feudalcima, a kada su bila u pitanju Hrašće i Petrovina (područje Turopolja), bitke su vodili s turopoljskim vlastelinima.

Parnice su se uglavnom vodile zbog povreda granica zemljišta, pljački i nasilja te rasprava tko polaže pravo na pojedino zemljište, a sve je to bio uzrok brojnih svađa sa susjedima spornih zemljišta.

Protivnici Gradeca su na razne nasilne načine pokušavali doći u posjed zemljišta, a uglavnom su tvrdili da su ta zemljišta njihovo vlasništvo od davnina.