Zbog brojnih povlastica koje su došle zajedno sa Zlatnom bulom 1242. godine, Gradec je postao mjesto koje je privlačilo mnoge stanovnike, strance ali i brojne sunarodnjake iz drugih hrvatskih gradova. Zahvaljujući tim brojnim povlasticama koje su ulijevale sigurnost, Gradec je postao i idealan grad za brojne obrtnike i trgovce, a zbog jačanja tog staleža, srednjovjekovni Gradec je dobio karakter razvijenog obrtničkog grada.

U Zagrebu su se, po uzoru na ostale srednjovjekovne gradove, s vremenom pojavile tzv. bratovštine/bratstva – zadruge i društva u kojima su se okupljali pripadnici pojedinih vrsta zvanja, ili pak vjerskog uvjerenja i kulta. Bratovštine su prvenstveno bile crkvene institucije s nabožnom svrhom, a postojale su i one koje su zapravo bile samo udruženja nekih obrtnika.

Obrtnici su, u svrhu zaštite ali i zbog socijalnih razloga, počeli se udruživati u takvim institucijama pod zaštitom nekog sveca, a pomoću tih bratovština su željeli ostvariti bolji prosperitet u proizvodnji i prometu svoje robe.

Prva takva udruženja obrtnika istog zanata u Gradecu se pojavljuju u 14. stoljeću (1387. godine), a to su bila mesarska i klobučarska udruženja. Slično nalazimo i u prvoj polovici 15. stoljeća, i to udruženja mesara, tesara, postolara… Naravno, bilo je i udruženja koja su obuhvaćala različite zanate.

Uz bratovštine, gdje su se okupljali obrtnici istog ili raznih zanata, na Gradecu su se nalazila i obrtnička udruženja ali po narodnosti – bez obzira na zanat. Prvo se pojavila hrvatska, zatim njemačka pa talijanska bratovština, a o mađarskoj nema zapisa, što znači da je vjerojatno nije niti bilo.

Do polovice 15. stoljeća, kada se na Gradecu još uvijek pojedine narodnosti dijele, takve su bratovštine bile uglednije od ostalih obrtnički zadruga. Pretpostavlja se da su nastale kada je 1242. godine Gradec uzdignut na stupanj slobodnog i kraljevskog grada, nakon čega se ostvaruje priljev stranog stanovništva koje se u početku čvrsto držalo na okupu.

Kako su bratovštine u principu bile crkvene ustanove, trajno su zadržala vjerska obilježja, zbog čega su imale vlastitog patrona ili zaštitnika. Po organizacijskoj strukturi, bratovštine se na više načina mogu povezati s cehovima koji su nastali kasnije.

Obrtničke zadruge su čak imale i vlastite kuće, oranice i vinograde, a do njih su uglavnom dolazile kupnjom ili darovanjima, te su ih često ili same koristile ili pak davale u najam.

Bratovštine su bile pod nadzorom gradskog suca i vijeća, koji su nadzirali i sam rad obrtnika gdje su pazili da ne bi neopravdano povisivali cijene ili davali slabiju robu. Bratovštine su uz suglasnost gradskog suca i vijeća sastavljale svoja pravila, pa su ih oni potvrđivali. Kasnije, kod cehova, ta pravila potvrđuju kraljevi.

U 14. stoljeću gradski sudac i vijeće donose odredbu za poslovanje mesara, postolara, kožara, zlatara, kovača i krojača, a od 15. stoljeća i za pekare koji su dobili upute kako peći kruh.