Za zagrebačku su povijest posebno bitne dvije godine – 1242. godine kada je izdana Zlatna bula i osnutak biskupije 1094. godine. Desetak godina nakon što je mađarski kralj Ladislav 1091. godine u vojnom pohodu srednjovjekovnom Slavonijom pripojio naše dijelove Mađarskoj, okrunjeni su predstavnici 12 hrvatskih plemena, pa je tako hrvatska zemlja od Drage na sjeveru i do mora na jugu dospjela pod vlast ugarske kraljevske krune.

Od početka 15. stoljeća većinom tog područja uglavnom su vladali kraljevi na hrvatsko-ugarskom prijestolju: Arpadovići, Anžuvinci, a kasnije vladari iz raznih kuća, sve do poraza mađarske vojske od turskih snaga 1526. godine na Mohačkom polju.

Nova zajednica s Ugarskom utjecala je na politički i društveni značaj srednjovjekovnog Zagreba.

Jedna od prvih posljedica novonastale zajednice s Ugarskom je osnivanje biskupije 1094. godine čime Zagreb postaje crkveno središte, ali i politički iznimno važno središte za cijelo kraljevstvo. Namjera mađarskog kralja bila je da uz pomoć crkve poveže cijelu zemlju, te tako hrvatsko područje usko veže uz Ugarsku.

Kada se pripajanjem Ugarskoj u Slavoniju uvodi novi oblik vladanja – županije – oblikuje se zagrebačka županija sa središtem u srednjovjekovnom Zagrebu. Županije kao administrativne jedinice stvorene su po mađarskom uzoru.

Osnivanje zagrebačke županije je obuhvatilo jedanaest starih plemenskih župa, čime je Zagreb postao upravnim središtem većeg teritorija u jugozapadnom dijelu tadašnje srednjovjekovne Slavonije. Na čelu županije je bio župan kojega bi postavio kralj, a sjedište je bilo u Zagrebu.

Uvođenjem županija mađarski kraljevi u Slavoniji učvršćuju feudalizam darujući razna zemljišta svjetovnim osobama ili raznim organizacijama koje bi im onda bile odane i služile po potrebi.

Kod samog utemeljenja biskupije 1094. godine, kralj Ladislav je zagrebačkog biskupa i sami Kaptol nagradio brojnim posjedima.