Izdavanjem Zlatne bule 1242. godine, Gradec je dobio mnogo povlastica i priliku da okrene novi list nakon tatarskog pustošenja, no, uz povlastice, Gradec je dobio i mnogo obveza prema kralju. Kralj je poprilično opteretio novi grad, a u znak priznanja njegova vrhovnog kraljevskog gospodstva, grad je morao plaćati i Martinšćinu – svake godine o Martinju, 12. studenog.

Kako bi Gradec mogao namiriti davanja prema kralju, ali i uspješno izvršavati svoje obveze plaćanja službenika i činovnika, kao i održavanje uprave, komunalije, te obveze prema građanima, gradska je općina morala ostvariti veće novčane prihode.

Prihodi, koji su pristizali u gradsku blagajnu, dolazili su od različitih izvora, a glavni su bili od daća ili raznih pristojbi. Također, grad je dobivao novce i od poreza na kuće, zemljišta, trgovine, obrta, ali i pristojbi za upotrebu općinskih mjera i vaga, sudbenih globa, te administrativnih i pravnih pristojbi. Prihode je grad ostvarivao i od najma (trgovine, skladišta), te zakupnine (oranice, vinogradi, livade), kao i od naknadu za pašu stoke na pašnjacima, ribolova na Savi, prodaje i iznajmljivanja gradilišta i gradskih kuća. Kao što vidimo, izvori prihoda su bili raznovrsni.

Grad je čak nešto novca uprihodio i od iznajmljivanja i prodaja kula u utvrdama, uz određene uvjete, poput toga da kupci obnove kulu, održavaju je, a kada je stanje rata – moraju ju ustupiti općini. Naime, jednom su prilikom remetski pavlini 1473. godine iznajmili kulu u južnom dijelu zidina, koju danas znamo pod imenom kula Lotrščak. U kuli su pavlini mogli držati i točiti vino kao svaki drugi gradski krčmari, ali su morali plaćati naknadu za to u visini od jedne forinte godišnje.

Unatoč činjenici da financijska situacija Gradeca nije bila bajna, neki su ipak morali biti oslobođeni poreza, poput gradskog suca, prisežnika i gradskog bilježnika, a kako bi grad zadržao neke obrtnike – oslobodili su ih poreza.

Zbog činjenice da je Kaptol, još od utemeljenja biskupije 1094. godine, imao pravo ubiranja tzv. placovine na području cijelog Zagreba, Gradec je morao biti primoran uvesti svoje vlastite tržne pristojbe. 

Jedan od važnijih gradskih prihoda bile su općinske nekretnine – kuće, mesnice, dućani, skladišta, vinogradi, i slično. Naime, unutar, ali i van zidina, općina je posjedovala nekretnine čiji su vlasnici bili prognani, kažnjeni smrću, ili su jednostavno umrli a kuće nisu imale kome ostati. Za takve je nekretnine općina imala dvije opcije – iznajmljivanje uz godišnju naknadu ili prodaja istih. Isto je općina radila i s kućnim gruntovima koje je stjecala kao imovinu prognanih, osuđenih na smrt ili kao zapljenu zbog neplaćenih državnih ili gradskih poreza.

Također, općina je naknadu ubirala i od mliništa koji su se nalazili na potoku Medveščak, a gdje su građani izgradili svoje mlinove. S titulom slobodnog i kraljevskog grada, Gradec je imao pravo na sve rijeke i potoke koji su prolazili tim područjem, zbog čega mu se morao plaćati porez na izgrađene mlinove. Isto je pravo vrijedilo i za Savu, pa je grad ubirao porez i od ribolova.