Jedan od najbitnijih trenutaka u zagrebačkoj povijesti je svakako osnutak biskupije 1094. godine. Upravo je to jedan od dokaza da je na tom mjestu već tada postojalo naselje, ali i da je bilo veliko i već tada imalo svoju tradiciju.

Prema istraživanjima povjesničara Ivana Krstitelja Tkalčića, grad se tada prostirao od lijeve obale potoka Medveščaka, do Krvavog mosta i Draškovićeve, a nakon utemeljenja biskupije obuhvaća i područje Kaptolske ulice.

Ulica Krvavi most

Utemeljenje nadbiskupije je u svakom pogledu utjecalo na već utvrđeni župni grad, pa tako i na sastav stanovništva. Polako se mijenja lice grada – podižu se crkveni i drugi objekti, samo naseljeno područje se šire, te se grade biskupijska crkva, prva katedrala, pa s vremenom i samostani nekih redova.

Nakon utemeljenja, za potrebe biskupije sagrađena je jedna manja crkva u ranoromaničkom stilu na mjestu buduće katedrale koja se počinje graditi tek u drugoj polovici 12. stoljeća – malo južnije od lokacije današnje Zagrebačke katedrale.

Na sjeveroistočnoj strani od biskupskog grada nalazila se veća zgrada koja je služila kao dom kanonika, a i biskupa u starije vrijeme. U to su vrijeme postojali strogi crkveni propisi po kojima je cijelo svećenstvo moralo živjeti zajedno u zajedničkoj zgradi. Kako tada ni biskup nije ima svoj vlastiti dvor, živio je u zajednici s ostalima.

Zbog takvog, samostanskog, načina života, u starijim poveljama zagrebačka biskupijska crkva nosi naziv Monasterium regis St. Stephani (samostan Sv. Stjepana kralja).

Kada se u 13. stoljeću odustaje od propisa zajedničkog stanovanja, kanonici su u sporu s biskupom izgubili svoj zajednički stan, nakon čega se na kaptolskom trgu pojavljuju pojedinačne drvene kanoničke kurije – u početku su bile rijetke.

Prema nekim zapisima daje se zaključiti da kanonici nisu baš voljeli stanovati na Kaptolu, nego su stanovali daleko od biskupske crkve. Kanonici nakon svađe s biskupom odlaze s Kaptola i naseljavanju današnji Donji grad, a za pretpostaviti je da su neki od njih živjeli i na svojim posjedima van samih granica tadašnjeg grada.

Tradicija kaže da se cinkuš (malo zvonce), smješten na tornju katedrale, oglašavalo svako jutro u 8 i popodne u 14 sati kako bi pozivalo svećenike koji su daleko stanovali.