Srednjovjekovni Gradec je, nakon izdavanja Zlatne bule kralja Bele IV, 1242. godine, započeo potpuno novu eru u svojoj povijesti. Naime, nakon tatarskog pustošenja ovih područja, ta Zlatna bula je bio prilika za ispisivanje nove povijesti i potpuno novi početak.

Kroz godine ponovnog podizanja, ustrojstva vlasti, i svega onog što je Zlatna bula donijela gradu, u obliku povlastica ali i davanja prema kralju, Gradec je s vremenom ostvario značajan broj imanja u oko grada, ali i u okolici Zagreba. Česte je borbe oko posjeda Gradec vodio sa susjednim Kaptolom, ali i biskupom, kao i s medvedgradskim i susedgradskim feudalcima, a kada su bila u pitanju Hrašće i Petrovina (područje Turopolja), bitke su vodili s turopoljskim vlastelinima.

Gradec je nekoliko posjeda dobio kraljevskom darovnicom, ali je isto tako nekoliko zemljišta izgubio.

Kraljevska darovanja zemljišta u to vrijeme nisu bila ništa neuobičajeno, a često su radila više problema nego nasilno preotimanje zemljišta.

U 15. stoljeću najčešće su borbe oko zemljišta bile između Gradeca, Kaptola i Medvedgrada, a često su se događale situacije da bi obje strane, koje su u sporu, imale pravovaljane dokumente o vlasništvu nad spornim zemljištem. Takve su se situacije događale jer je kralj sebe smatrao vrhovnim gospodarom slobodnih i kraljevskih gradova, točnije – njihovim vlasnikom, tako da je slobodno darovao zemljišta i kuće kako bi on htio.

Jedan od primjera je i Bela IV koji je 1247. godine Kaptolu darovao komad zemljišta na užem dijelu Gradeca (sjeverni dio) s dopuštenjem da ondje sagradi kulu Popov toranj, čime je strateški dobio sjajnu poziciju u odnosu na Gradec. Isto je tako kraljevskom dozvolom Kaptol čak 150 godina jedini imao pravo ubirati “placovinu” na području čitavog Zagreba, pa tako i na području Gradeca.

Općina Gradec se pokušavala na sve moguće načine boriti protiv takvih odluka, tako je zbog darovanja Hrašća, Petrovine i Šiljakovine prosvjedovala protiv kralja, pod tvrdnjom da je učinio protuzakonito djelo. Također, isto je Gradec tvrdio i za susedgradske feudalce zbog otimačine unatoč činjenici da je posjed bio kraljev dar općini Gradec.

Sudovi su uglavnom bili naklonjeniji utjecajnijim i sebi bližim, tako da su obično ili obustavljali sporove ili su donosili presude u korist suedgradskih vlastelina.

Jedan od takvih primjera je i spor iz 1434. godine kada je na banskom sudu odlučivao Herman Celjski, inače prijatelj Susedgrada, a neprijatelj Gradeca. Za očekivati, spor se riješio na štetu Gradeca.

Tek kraljevski sud 1487. godine donosi odluku da se Hrašće vrati Gradecu, a Petrovina i Šiljakovina pripadaju susedgradskom vlastelinu Ivanu Henningu. I opet, zbog nepravde, Gradec je na sudu izgubio svoja dva iznimno vrijedna posjeda.