Po okončanju Dugog rata (Trinaestogodišnji rat), koji je započeo bitkom kod Siska 1593. godine, počeli su pregovori o miru između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Iako se kralj Rudolf II. (1576.-1608.) protivio, odluku o miru mu je nametnuo njegov brat i namjesnik Matija, pa je mir između Rudolfa i sultana Ahmeda I. (1603.-1617.) zaključen je dana 11. studenog 1606. godine na ušću rijeke Žitve u Dunav. Tim mirom zapravo je prihvaćen status quo jer je svaka strana zadržala one prostore koje je osvojila tijekom rata, te je dogovoreno da se na granici ne smiju podizati nove utvrde. Kralj je sultanu morao platiti i jednokratni dar u vrijednosti od 200 000 forinti. Hrvatskom kraljevstvu ovim mirom pripale su utvrde Čazma, Petrinja, Moslavina, Gora i Hrastovica. Mir je trebao trajati dvadeset godina.

Na samom početku 17. stoljeća, Zagreb i Hrvatska su osjećali posljedice rata između Habsburške Monarhije i Osmanskog carstva, a kada se rat završava – Žitvanskim mirom 1606. godine – javlja se težnja Habsburgovaca za centraliziranom apsolutističkom vlasti u svim zemljama, što nije bilo ništa neuobičajeno u ono vrijeme. Želja Habsburgovaca je da se stvori činovnička država s centralnim urednima u Beču u kojoj će kralj biti apsolutni vladar.

Kako bi Habsburgovci postigli svoje ciljeve, morali su posegnuti za ograničavanjem ili pak potpunim ukidanjem dotadašnjih srednjovjekovnih i drugih povlastica gradova, dok se plemstvo nastojalo politički onemogućiti ograničavanjem prava u zakonodavstvu i državnoj upravi.

Habsburgovci su svojim nastojanjima izazvali reakciju u hrvatskom i mađarskom plemstvu koje je branilo svoja staleška prava, pa tako plemstvo ponajprije i uspijeva zbog neprestanih ratova koje je država vodila zbog čega je padala u sve veće financijske probleme. S vremenom je između dvora i staleža rasla napetost, a svoj vrhunac doseže u zrinsko-frankopanskoj uroti. 

Zrinsko-frankopanska urota bila je pokret hrvatskog i ugarskog plemstva protiv apsolutističke politike Habsburgovaca u razdoblju od 1664. do 1671. godine. Pokušali su oduprijeti se nastojanjima bečkog dvora da Hrvatskoj i Ugarskoj nametne centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u Austrijskim nasljednim zemljama, uključujući i Češku. Neuspjeh urote označio je kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana. 

Neuspjehom zrinsko-frankopanske urote, kao i zbog uspješnih ratovanja protiv Turaka, dvor se našao u prilici da plemstvo politički u potpunosti onemogući, te uspijeva provesti svoju težnju za apsolutističkom vlašću.