Uz obrambene zidine, za samu obranu Zagreba od turske vojske, bilo je iznimno bitno i naoružanje. Za naoružanje Zagreba brigu je vodilo mnogo strana: Kaptol i Gradec, biskupija i Hrvatski sabor, ali i kranjski i štajerski staleži te sam kralj. Često su iz Zagreba kralju bile upućivane molbe u kojima se tražilo naoružanje u vidu topova, puški, kugli, baruta i sličnih ratnih sprava. Kralj Ferdinand je često davao naloge da se Zagreb mora opremiti većom količinom oružja, a 1553. godine je dao nalog da se iz ljubljanske oružane u zagreb preveze određen broj ratne opreme.

Gradečka oprema je imala i oružarnicu gdje se nalazilo oružje dopremljeno u grad, a 1558. godine je čak kupljena i brava kako bi se zaštitila vojna oprema. Drugo oružje, koje se nije nalazilo u tzv. puškarnici, bilo je razmješteno u kulama, gradskim vratima ili obrambenim zidinama. Oružje je vojnicima moralo biti lako dostupno kako bi u svakom trenutku mogli pucati prema neprijateljima kroz male otvore na zidinama.

Gradečka sjeverna i južna vrata su bila zaštićena s dva velika topa – jedan je bio smješten u Novim vratima, a drugi u jugozapadnom kutu Gradeca.

U noćnim satima u utvrdama su bili postavljeni “lampaši” ili “vatrene meštrije” u kojima je svijetlila smola skupljena s drveća, a korištena je i za ratovanje – vojnici bi strijele zapalili gorućom smolom i takvim bi strijelama gađali neprijatelje u okolici grada.

Kada govorimo o “dežurstvima”, u utvrdama je i noću i danju boravilo 12 stalnih čuvara – pješaka, a oni su bili smješteni u gradskim vratima. Uz stalne čuvare, gradska bi općina povremeno unajmila još naoružanih vojnika, a to bi se uglavnom događalo kada bi općina bila u neposrednoj opasnosti od neprijateljske vojske. Na primjer, kada se 1547. godine proširio glas da će Vlambeg paša s velikom vojskom krenuti na Zagreb, općina je pojačala stalnu posadu na zidinama s još 50 naoružanih pješaka, a spremne ih je čuvala dva mjeseca, dok god je trajala opasnost od dolaska turske vojske.

Nešto kasnije, 1552. godine, kada su Turci zauzeli gradove u zagrebačkoj blizini i tako zaprijetili Zagrebu, gradska je općina za obranu grada na mjesec dana uzela 35 pješaka naoružanih novim puškama.

U jeku turske opasnosti, u gradu je često boravila vojska, poput kranjskih i štajerskih plaćenika, no u globalu je gradska vojska bila jako mala, i to ponajviše zbog loše financijske situacije na gradečkom brdu.

Hrvatski sabor je u brizi oko obrane zemlje okupio dvadesetak ljudi koji su čuvali prijevoj u Zagrebačkoj gori, i isto toliko ljudi u Ivančici. Uz samu obranu grada, ti su stražari imali zadaću da štite podložnike koji su živjeli u tim dijelovima Zagrebačke gore. Ti su stražari bili dio čete “haramija” koja je okupljala 240 ljudi.