Povlastice slobodnog kraljevskog grada, koje je Gradec dobio 1242. godine poveljom Zlatna bula kralja Bele IV, tada su značile mnogo, zbog čega je i Gradec postao mjesto u koje su dolazili mnogi domaći stanovnici, ali i stranci – Nijemci, Talijani i Mađari. Sve te nove stanovnike privukla je sigurnost i stabilnost – karakteristike koje su došle s proglašavanjem slobodnog kraljevskog grada.

Priljev stranaca, očekivano, bio je najintenzivniji ubrzo nakon Zlatne bule, no zanimljivo je da priljev novog stanovništva, točnije stranaca, nikada nije bio toliko intenzivan ili jak da bi umanjio ili pak potpuno obrisao hrvatsko obilježje. Baš suprotno, do druge polovice 15. stoljeća, u dugom zajedničkom životu, hrvatska jezgra je apsorbirala postupno sve strane elemente, pa su čak i imena stranaca dobila hrvatske oblike.

U neka starija vremena, kada su se u Zagrebu posebno isticale četiri narodnosti (Hrvati, Nijemci, Mađari i Talijani), svaka je narodnost razmjerno birala jednak broj prisežnika i zastupnika. Suci su se također izmjenjivali po narodnostima, tako da je jedne godine bio Hrvat, zatim Nijemac, Talijan i Mađar. Nakon što su se preostale tri narodnosti asimilirale s domaćim stanovništvom, od 1437. godine se izbori održavaju bez obzira na nacionalnost.

Hrvati u Gradecu su brojem, značenjem i utjecajem bili daleko ispred svih ostalih narodnosti, a njihova asimilacijska snaga bila je toliko jaka da je uspjela kroatizirati doseljenike. Hrvati su u svojim rukama držali većinu obrta i trgovina, te su u gradskoj upravi vodili glavnu riječ.

Jedan od zanimljivih načina kako se mogla primjetiti dominacija Hrvata su svakako imena, poput Bogdana, Bože, Hrvoja, Nedeljko, Vera i slično. Zanimljivo je da su se i neka sveta imena promijenila, tj. dobila su oblik narodnih imena, pa je tako od Antuna nastao Janko, a od Benedikta Bedek.

I prezimena su bila isključivo hrvatska, a uglavnom su završavala na -ić, poput Barić, Cesarić, Domjanić, Kunić, pa i Horvat, Popović i slično. Štoviše, i strana prezimena se kroatiziraju i dobivaju sad već čuveni nastavak -ić.

Hrvati su, unatoč jakom stranom utjecaju, trudili se zadržati svoj narodni duh, zbog čega su sami stvarali prezimena s hrvatskim obilježjima. To su činili prema krsnim imenima, obiteljskom zanimanju, ili pak na temelju toga odakle obitelj dolazi, ili prema nekim drugim karakteristikama. U vremenima dok prezimena nisu toliko česta, na Gradecu ih je bilo mnogo.