Na samom početku 17. stoljeća, Zagreb i Hrvatska su osjećali posljedice rata između Habsburške Monarhije i Osmanskog carstva, a kada se rat završava – Žitvanskim mirom 1606. godine – javlja se težnja Habsburgovaca za centraliziranom apsolutističkom vlasti u svim zemljama, što nije bilo ništa neuobičajeno u ono vrijeme. Želja Habsburgovaca je da se stvori činovnička država s centralnim urednima u Beču u kojoj će kralj biti apsolutni vladar.

Kako bi Habsburgovci postigli svoje ciljeve, morali su posegnuti za ograničavanjem ili pak potpunim ukidanjem dotadašnjih srednjovjekovnih i drugih povlastica gradova, dok se plemstvo nastojalo politički onemogućiti ograničavanjem prava u zakonodavstvu i državnoj upravi.

Hrvatsko i mađarsko plemstvo se urotilo protiv dvora, a do vrhunca sukoba dolazi u zrinsko-frankopanskoj uroti koja je bila neuspješna, a potaknut i uspješnim ratovanjem s Turcima, dvor uspijeva provesti svoju težnju za apsolutističkom vlašću.

Pojavom centralizirane uprave u činovničkoj državi – s društveno-političkim promjenama – nestalo je i obilježje nekadašnjih starih slobodnih gradova. Tada se gube i srednjovjekovne privilegije i gradovi gube svoja obilježja, pa je tako i grad Zagreb ostao bez povlastica koje je dobio dokumentom Zlatna bula iz 1242. godine. Pristaše novog statuta i novog poretka su bili tzv. viši krugovi, ugledni bogati građani, koji su uglavnom bili trgovci kojima je činovnička monarhija odgovarala.

Paralelno s nastojanjima da Hausburgovci ukinu stare srednjovjekovne povlastice i oslabe političku moć staleža, težili su i za podvrgavanjem svih zemalja, kojima su tada vladali, središnjoj vladi u Beču, u prijevodu – željeli su ukinuti samostalnost svih zemalja.

Hrvatska i slavonska krajina od kraja 16. stoljeća su bile zaseban teritorij izuzet od banske i saborske vlasti, a nakon sklapanja Žitvanskog mira – 1606. godine – nadvojvoda Ferdinand je htio Hrvatsku i Slavoniju podložiti svojim krajiškim generalima. Westfalskim mirom, potpisanim 1648. godine, Hrvatska se našla u teškoj situaciji jer je Beč htio Hrvatsku u potpunosti izjednačiti s austrijskim zemljama i učiniti ju austrijskom provincijom.

Westfalski mir predstavlja niz sporazuma kojima je završen Tridesetogodišnji rat. Westfalski mir potpisan je 24. listopada 1648. između cara Ferdinanda III., njemačkih kneževa te predstavnika Nizozemske, Francuske i Švedske. 

Namjere Beča da Hrvatsku učini austrijskom provincijom vidjele su se i u Varšavskom miru potpisanom 1664. godine, kao i u ponižavanju hrvatskog plemstva koje je bilo nositelj hrvatskog života, a posebno u okolnostima nakon neuspješne zrinsko-frankopanske urote. Hrvatski staleži su se čvrsto protivili centralističkim i apsolutističkim težnjama Habsburgovaca, kao što su se i purgeri u općinskoj vijećnici na Gradecu borili za stare povlastice iz Zlatne bule. 

Protiv novog statuta borili su se hrvatski velikaši i plemstvo u saborskim skupštinama, a tijekom 17. stoljeća Hrvatski sabor je često tražio da se iz Hrvatske uklone zapovjednici i strane čete, te da se Vojna krajina ukine kao poseban teritorij i da se uspostavi cjelokupnost hrvatskih zemalja.